Povijest Bernardinaca

Bernardinac je ponos Švicarske, ali pored svoje maticne zemlje, ovaj plemeniti i impozantni pas, cija težina cesto prelazi 100 kilograma zbog svoje ljepote, simpaticnog tužnog pogleda i izuzetne dobrocudnosti, uživa ugled širom svijeta. Osim toga, to je izuzetan pas koji se koristi za pronalaženje i spašavanje zalutalih, promrzlih i snježnom lavinom zatrpanih ljudi u planinskim masivima.

O porijeklu bernardinca postoje razlicita mišljenja, ali najpribližnije istini je ono, koje kaže da bernardinac vodi porijeklo od stare tibetanske doge, koja je još 2000 g. prije Krista nastanjivala vrhove Himalaja i koja je predstavljala jednu od najstarijih pasmina. Uslijed ratova i trgovine, stara tibetanska doga dospjela je u Europu sa Istoka. Tokom vremena, a i pod utjecajem klimatskih a i drugih faktora, tibetanska doga doživljava niz promjena. Od nje nastaju i staro - rimski moloski psi, koje su Rimljani koristili za lov i kao ratne pse, pa su vjerojatno za vrijeme galskih ratova dospjeli na podrucje današnje Švicarske, a tokom godina od njih su nastali današnji bernardinci.

U današnjem obliku bernardinac se javlja u X. stoljecu, u samostanu Sveti Bernard, koga je osnovao otac Bernard od Montane, na prijevoju Simplon na Alpima u Švicarskoj. Tako je Hospiz samostansko sklonište postalo središte odgoja bernardinaca, plemenitih pasa koji su još tada korišteni kao spasioci ljudi, a s njihovim obucavanjem za narocitu službu spašavanja se nastavilo sve do danas.
Profesor Lugan, koji se bavio proucavanjem porijekla bernardinaca, pronašao je u arhivima Hospiza iz druge polovine XII. stoljeca, slike i opise koji svjedoce o postojanju ovih pasa.
Jedna slika iz 1695. g pronadena na Hospitzu prikazuje bernardinca. 1707. g. javlja se i prva sacuvana arhivska bilješka o ovim psima, koja govori o štenjenju jedne ženke.
Daljnji arhivski podaci takoder svjedoce o postojanju ovih pasa na Hospizu:
...1787. g. ovi psi su uništili bandu provalnika...?
1800. g. preko ovog prijevoja na Alpama prošao je Napoleon s vojskom od 30.000 - 40.000 ljudi.
Bio je veliki snijeg i mnogo ranjenih i mrtvih vojnika. Ovi psi su postavljeni od strane vladara kao pratitelji u službi vojske. Služili su kao spasitelji ljudi.
Od 1800. -1812. g. u samostanskom skloništu živio je Bari, legendarni bernardinac. Bari je bio snažan, dobrocudan pas, koji je s još nekoliko obucenih pasa godinama iz snježnih zameta spašavao zalutale i promrzle putnike.

I sam je kao mladi pas prošao specijalnu obuku i tek poslije nje su mu povjereni ozbiljni zadaci. Obuka mladih pasa vrši se uz pomoc jednog obucenog, iskusnijeg starog bernardinca, koji je u neku ruku ucitelj mladoj generaciji. U pocetku, oni samo prate svog ucitelja u pronalaženju zalutalih putnika i gledajuci ga kako on to radi, uce se, da kasnije sami preuzmu taj zadatak. Kad pas spasilac pronade zalutalog putnika koji je zaspao u snijegu, prvo pocinje lajati da bi ga probudio. Kada mu to uspije, služi mu kao vodic do bolnice, koja je u sklopu samostana. Ako putnik ne može hodati, pas mu služi kao oslonac ili ga u krajnjem slucaju vuce po snijegu do skloništa. Ponekad, ako posustane od ljudskog tereta, ostavlja putnika na nekom skrovitom mjestu, a on sam odjuri po pomoc. Snažnim lavežom za tren oka digne sve na noge dajuci znak za uzbunu.

Ovi psi spasioci su narocito aktivni u rujnu, kad prve sniježne vijavice iznenade turiste. Jaki vjetrovi predstavljaju u to vrijeme veliku opasnost za svakoga tko se nade u brdima, jer mogu nanijeti velike zamete za samo nekoliko minuta i zatrpati sve staze i puteve. Tada stupa u akciju spasilacka ekipa ovih predivnih, plemenitih pasa, koji sa punim pravom nose ime svetog Bernarda.

Jedne veceri vjetar je bijesno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znaci sigurnu propast za zalutalog putnika. Pri sablasnoj mjesecevoj svjetlosti, koja se odbijala od snijegom pokrivene planinske masive, u daljini su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih je vjetar bjesno kovitlao. U ovoj noci, punoj strave i užasa, kao neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se ocajnicki borila da se domogne bolnice svetog Bernarda. Bari, veliki bernardinac, koji je te veceri bio na straži, osjetio je izdaleka nepoznatog stradalnika. Poceo je bijesno lajati dajuci znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah izašlo i pošlo za lavežom psa, koji se s mukom probijao kroz visoke nanose. Ubrzo su naišli na polusmrznutog, onesviještenog covjeka, koji je nemajuci više snage za borbu s vjetrom i snijegom, posustao i pao. Brzo su ga prenijeli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište stradalima u ovoj bijesnoj divljini. Kad je došao svijesti, objasnio je da je njegov prijatelj ostao zatrpan u brdima. Bari je sve to pažljivo promatrao i predosjecajuci da se radi o životu i smrti, cekao je nestrpljivo zapovijed da krene u spasilacki pohod. Na dobijeni znak, iscezao je u snježnoj oluji, šiban ledenom kišom i vjetrom.

Bari je inace bio poznat u cijeloj Europi kao najbolji pas spasilac, koji je za svog života spasio 40 ljudi. U njegovom dosjeu je zabilježeno 40 imena ljudi, s tocnim datumom kad je koga spasio. Mnogi koje je spasio nisu mogli zaboraviti taj njegov podvig, tako da su ga dolazili vidjeti i još jednom mu se zahvaliti za svoj život. Dok se te noci probijao kroz visoke nanose, Bari nije ni slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja ljudi. Njegov nepogrješivi instikt i culo mirisa vodili su ga pravim putem. Nikad do sada nije pogriješio, jer je znao da je svaki trenutak dragocjen. Pode li pogrešnim putem, što je vrlo lako u ovakvoj vijavici, znacilo bi siguran kraj zatrpanom putniku. Zadihan i umoran je stigao do zatrpanog covjeka, koji je zgrcen i onesviješcen ležao u dubokom snijegu. Samo izoštreno culo mirisa i izvanredan instinkt ovog plemenitog psa pomogli su mu da nade ovo ljudsko bice, koje je prije podsjecalo na ledenu gromadu koju je vjetar otpuhnuo s neke litice. Kad je stigao do covjeka, Bari je poceo lajati da bi ga probudio. Uspio je, covek je došao svijesti i nazrijevši u mraku ogromnu životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zvijer, skupio je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar nož i svom snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula iz duboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak je tek upola bio završen. Trebalo je covjeka dovesti do bolnice. Pošao je pozivajuci coveka lavežom da ga slijedi. Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao je za psom oslanjajuci se na njegova široka leda. Bari se teškom mukom probijao kroz snježne nanose, utiruci putniku stazu poprskanu vlastitom krvlju.

Došli su do bolnice i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka krvi, pao kraj putnikovih nogu.
Poslije nekoliko sati podlegao je rani koju mu je zadao covek koga je spasio. Putnik, cijim imenom se završava lista ljudi koje je Bari spasio, dugo je plakao nad beživotnim tijelom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, niti prežaliti. U znak sjecanja na Barijevo nezaboravno djelo, podigao mu je spomenik, da bude svjedok neizrecive vjernosti i ljubavi covjekovog najboljeg prijatelja, psa.

Barijev spomenik se nalazi na otocicu Ravageurs kod Asnierea, u neposrednoj blizini Pariza, na psecem groblju. To je i prvi spomenik na ovom groblju, koje podsjeca na park pun cvijeca i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana je bista vrlo snažnog bernardinca, na cijim ledima je djevojcica, koju je spasio od lavine. Ispod toga je uklesan naziv: Spasio život cetrdesetorici, a ubio ga je cetrdeset i prvi. Bari je bio jedan od posljednjih predstavnika jedne rase, za koju do tada još nije bilo dato jedinstveno ime.

Nazivani su najcešce sveti bernardski psi ili sveti psi.

1865. g. je prvi put u upotrebi ime bernardinac. 1856. g prvi put je u Hospitzu zabilježeno njihovo križanje s njufaundlenderom.
Do tada su postojali samo kratkodlaki bernardinci, iako još 1850. g. u nekoliko slucajeva bilo je oštenjenih primjeraka dugodlakog bernardinca u podnožju prijevoja.
Oni su djelovali ljepše i mocnije nego kratkodlaki bernardinci. Zato nije iznenadujuce da dugodlake bernardince u osnovi cešce srecemo od kratkodlakih. Tvrdnje da je dugodlaki bernardinac nastao križanjem s njufaundlenderom nisu u potpunosti provjerene, ni dokazane. Istina je da su redovnici smatrali da su dugodlaki bernardinci neupotrebljivi za službu brdskog spašavanja, te su ove pse poklanjali bogatim licnostima, ali su ih i prodavali, na primjer grofovima od Rougemonta, starješini Risa kod Berna, ruskoj velikoj kneginji Ani Fjodorovnoj... Ovo su samo neki od mnogobrojnih koji su imali bernardince.

Uzgojem bernardinaca su se vrlo aktivno bavili grofovi od Rougemonta, koji su živjeli na lavljem brdu kod Murtena. Od njihovih pasa vodi porijeklo i par bernardinaca koje je posjedovao mesar i krcmar Heinrich Shumacher iz Holigena kod Berna. On je puno ucinio za daljnji napredak ove rase. Za Shumachera se može reci da je osnivac modernog uzgoja bernardinaca. Nema preciznih podataka o vremenu kada je on zapoceo ovaj uzgoj. Postoje neki podaci da su još 1867. g na izložbi u Parizu pobijedili i dobili zlatnu medalju psi Sultan I i Favorit I, koji su potjecali od Shumachera.

Shumacher je svoj odgoj usmjerio na Hospitz tip pasa. Bio je u stalnom kontaktu sa fratrima sa Hospitza (samostansko sklonište za putnike) koji su uzgajali bernardince, pa je zato i njegovao takav tip bernardinca. Shumacherov najbolji pas bio je Bari I i bio je kratkodlaki bernardinac. On je iskljucivo odgajao kratkodlake pse. 1880. Shumacher je bio obeshrabren u svoj odgoj bernardinaca, jer se pojavilo nekoliko mladih uzgajivaca, koji su proizveli novi tip bernardinca i tom tipu je data velika prednost nad Shumacherovim Hospitz tipom bernardinca. Uputio je 1884. g. i jedno pismo novoosnovanom švicarskom kinološkom savezu u kome je pisalo: "Moj jedini princip u odgoju ogleda se u tome, da postignem što vecu slicnost u odlakanosti i tjelesnoj gradi sa slavnim Barijem iz Bernskog muzeja. Važna mi je inteligencija i pokretljivost psa, a to sve doprinosi da moji bernardinci budu gotovo idealni. Po mome, bernardinci bi morali imati široke lubanje, izražen zatiljak, izražajne oci, uže nosnike, duboko visece usne, izražen podbradak, vrlo jak nos, izraženo culo mirisa, jaku inteligenciju, dobru odlakanost, široke i duboke grudi, kratak trup, tj. tijelo i visoko kretanje (kao kod konja, a ne kao kod goveda). Mladi uzgajivaci, koji se ne slažu sa mnom i mojim odgojem, inzistiraju na ogromnoj velicini i snazi bernardinaca, na velikim krupnim glavama, na dugoj dlaci, na oblinama i velikoj težini ovih pasa, zbog cega, po mom, takvi bernardinci postaju debeli, slabo pokretljivi i malo manje inteligentni. Njih je zaista lijepo vidjeti, jer su fascinirajuci zbog svoje velicine i mase, ali ja ostajem dosljedan svom odgoju bernardinaca, tipa cuvenih svetobernardskih pasa i nitko me ne može preobratiti i odagnati od toga"